Posebna prirodna vrijednost Podravine jesu Đurđevečki pijesci koji podsjećaju na pravu pustinju, npr. Saharu. Oni su nastali na prijelazu iz ledenoga u sadašnje doba, kada je vjetar nanio velike količine pijeska. Pješčani se nanosi prostiru na duljini od nekoliko desetaka kilometara. Treba imati na umu kako su u prvim tisućljećima to bili pokretni ili živi pijesci, koje je vjetar raznosio i oblikovao pravu pješčanu reljefnu morfologiju. Na temelju trenutačnoga stupnja istraženosti možemo zaključiti kako se u srednjovjekovnim izvorima ne spominju otvoreni pijesci na tome području. I za vrijeme prisutnosti Osmanlija pijesci su bili pokriveni vegetacijom. Odlaskom Osmanlija izbjeglo se stanovništvo u 17. stoljeću počelo vraćati na nekadašnja ognjišta i intenzivno se bavilo zemljoradnjom i stočarstvom. Različitim aktivnostima na tlu, prije svega krčenjem i uništavanjem šuma i ispašom stoke, površine pijesaka ponovno su ogolile, a pijesak je opet postao pokretan – „živ“. Tomu treba dodati i klimatske promjene, pa razlog „otvaranja“ pijesaka treba tražiti u kombinaciji utjecaja klime i čovjeka. Krajem 18. stoljeća, „preko pješčanih brežuljaka“ od Đurđevca prema susjednome selu Molve nije se moglo proći za vrijeme nepogoda, a u predaji su se sačuvale zgode i o pravim pješčanim olujama. U 19. stoljeću na pijescima su zasađene biljne kulture i šumarci, pa je danas to područje kultivirano. Otvoreni i vidljivi pijesci danas su rijetka pojava. Odlukom Odjela za šumarstvo Banovine Hrvatske, 1939. dio Đurđevačkih pijesaka proglašen je stalnom zaštitnom šumom. Skupština općine Đurđevac dio nepošumljenih površina Đurđevačkih pijesaka proglasila je posebnim geografsko-botaničkim rezervatom 1963.