Jednoga kasnoproljetnog dana 1712. golema masa dravske vode, koja se pretvorila u golemu bujicu, rušila je sve pred sobom. Najedavši obalu, dravska bujica krenula je prema sjeveru da bi se što prije sljubila s Murom. Tomu je pogodovao i pad terena. Poslije katastrofe, Legrađani su se našli na jednome otoku, sa svih strana opkoljeni vodama Drave. Kasnijom evolucijom južni je dravski rukav presušio, a cjelokupna matica rijeke preselila se u sjeverni tok. Pavlin Josip Bedeković o tome je zapisao: „Zbog češćih izlijevanja Drave, prvo njezino pijeskom napunjeno korito prema jugu prisililo je samu rijeku s drugim manjim koritom prema sjeveru da isteče, a njega je postupno učinila većim i ono je sebi otvorilo put slobodnoga otjecanja i takoreći je izbacilo grad iz Međimurja, ali budući da je s druge strane ostalo manje korito kojim otječe rukavac Drave, preko kojega se može pregaziti, i ponovno se spaja s većim dijelom iste rijeke skoro ispod grada.“ Tako je 1712. Drava „preselila“ Legrad iz Međimurja u Podravinu.