Najpoznatije hrvatske vinsko-pajdaške regule jesu Križevački štatuti. Oni su isprva korišteni usmeno, a u jednoj inačici zapisani su u 19. stoljeću. Njihov sastavni dio jest i „Veliki ritual o krštenju mošta“. Osim Križevaca, i druge su sredine imale slične protokole za prijateljska druženja, pa tako primjerice postoje: Koprivničke regule, Varaždinski fureš, Krapinski vandrček, Zagrebačka puntarija itd., ali ni jedan od njih nije tako detaljno razrađen kao Križevački štatuti, čijom cijelom izvedbom ravna „stoloravnatelj“ (ravnatelj stola) s pomoćnicima „oberfiškušem“ (nadodvjetnik) i „fiškušima“ (odvjetnici), a postoji i čitav niz drugih zaduženja - „vunbacitel“ (redar), „popevač“ (pjevač), „peharnik“ (poslužitelj) itd. Postoje razne pretpostavke o nastanku Križevačkih štatuta. Jedni ih povezuju sa saborskim zasjedanjima u Križevcima, drugi smatraju da su nastali kao odgovor na zlouporabu gostoljubivosti koju su Križevčani obilno pružali gostima koji su dolazili u grad. Treća pretpostavka vezana je za obranu hrvatskoga nacionalnog identiteta u vrijeme mađarske dominacije. Četvrta pretpostavka smatra se najvjerojatnijom i vezana je za predaju o svečanoj pomirbi križevačkih purgera i kalničkih plemića-šljivara između kojih su nekada postojale velike razmirice. Do njihove pomirbe došlo je na „velikome spravišču“ (saboru) uz pomirbeno veselje i obećanje da će ubuduće živjeti u prijateljstvu i slozi.