Sjećanja na osmanske prodore ostala su dugo živjeti među stanovništvom Virja, gdje se priča kako je puno godina vladala glad. U to vrijeme stigli su Osmanlije koji su stanovnicima otimali stoku i drugu hranu. Priča se da su se svinje dijelom utopile – vjerojatno u bijegu, a dijelom pocrkale. Turski konji zobali su zob iz oltara sv. Martina. Narod se s područja sela oko današnjega Virja sklanjao na pješčane dine Đurđevačkih pijesaka, koje su bile okružene močvarnim područjem. Tamo su formirali zbjegove. Imali su zanimljiv sustav za obranu. Kako je to bio teren izmiješanih pijesaka s močvarom, ljudi su radili brvi preko močvarnih zona između pješčanih brežuljaka, a po prijelazu bi brvi maknuli, pa Osmanlije nisu mogli za njima. Nakon nekoga vremena u zbjegovima su ostali samo žene, djeca i starci, a muškarci su napuštali močvarno područje i gerilskim ratovanjem neprijateljima su zadavali tristo jada. Navodno su u tim močvarama na povišenim dijelovima ljudi ostali u kolibama i zakloništima cijelo vrijeme „dok je Turčin haral.“  Predaja kaže da su Turci došli do bereka, pa da su zvali i mamili naše žene te vikali: „Katoo, Maroo, hodi sim, došel ti je čovek! Nema Turčina više, sega smo potukli.“ Osmanlije su se znali preobući i u odjeću domaćih ljudi koje su uhvatili ili ubili. U slučaju da su uhvatili koju ženu, postupali su s njom na najogavniji način općeći te joj odrezavši dojke, a na kraju je pustivši da umire u najvećim mukama.  Postoje i priče da su bogatiji ljudi u to vrijeme novac zakopavali na sigurna mjesta. Neki Virovci u zemlji su uspjeli izorati lonac s novcem „tako da su si nagrabili pune fertune“.