Povijest pravoslavnoga manastira Lepavine nerazlučiva je od povijesti Slavonske vojne krajine, odnosno Varaždinskoga generalata. Zametci manastira mogu se tražiti oko 1550. kada se hilandarski kaluđer Jefrem Vukadinović, rodom iz Hercegovine, doselio u taj kraj. Moguće je da je tada došlo do gradnje drvenoga vjerskog objekta koji su spalili Osmanlije. Nakon što su se iz manastira Rmanj, uz dopuštenje kralja Ferdinanda, oko 1638. u Lepavinu doselili kaluđeri predvođeni igumanom Kirilom, došlo je do stvaranja manastirskoga kompleksa u pravome smislu riječi. Nakon što je lepavinski iguman Kondrat uspješno pružao žestoki otpor uniji s katoličkom crkvom, 1734. Lepavina je nakratko bila središte pravoslavne Lepavinsko-severinske eparhije. Stara drvena crkva u Lepavini s vremenom je dotrajala. Lepavinski iguman Vićentije Vujić od križevačkoga kapetana Karla Gallera početkom 1731. dobio je dozvolu da zajedno s jeromonahom Georgijem Petrovićem i đakonom Mojsejem Zrnčićem otputuje u Rusko Carstvo radi ubiranja milostinje za gradnju nove crkve čija je gradnja počela po njihovu povratku 1734. Crkva je dovršena 1745., a posvećena 1753. Veliki crkveni toranj građen je od 1770. do 1773. Novi ikonostas crkva je dobila 1775., a stajao je 2375 forinti u srebru. Oslikao ga je Jovan Četirević Grabovan s učenicima. Nažalost, taj vrijedni ikonostas uništen je u bombardiranju tijekom Drugoga svjetskog rata. Krajem 18. stoljeća izgrađene su nove samostanske ćelije.